Sve one, koji se godinama
trude dokazati da su baš oni prvi (još tamo šezdesetih godina prošlog
stoljeća) došli na Unije, nažalost, moramo razočarati.
Naime, prvi turist se na
Unijama pojavio još u antičko doba. Istini za volju, učinio je to
nenadano, te za razliku od svih idućih, protiv svoje volje. Bio je
to sin nekog izumitelja s Krete koji je mislio da i ljudi mogu letjeti.
Slušajući oca, mladić se umjetnim krilima uputio na probno letenje
i više nikada se nije vratio. Iako legenda kaže da je mladić skončao
na dnu mora, postoje vjerodostojni podaci da je kraj njegova puta
bio jedan otočić na sjeveru Jadranskog mora.
Zabrinuti otac vjerujući
da je sin još uvijek živ, pošalje nekolicinu mornara ne bi li pronašli
taj mali otok i njegovog sina. Mjeseci veslanja i jedrenja su prolazili,
ali otoka nije bilo. Jednoga dana njihova barka naišla je na pjeskovito
tlo koje je dobrim djelom virilo iznad vode. Uhvaćeni ukoštac s velikom
opasnošću, hrabri i iscrpljeni mornari posljednjim naporom uhvate
vesla i s još nekoliko zaveslaja otrgnu se od te bezlične mase. Kada
su pomislili da su se spasili, njihova lađa udari u nešto tvrdo. U
posljednji trenutak prije potonuća ispred sebe ugledaše prelijepi
otok. Mnogima od njih bijaše to i posljednje što su vidjeli u životu.
Oni najhrabriji i najsnalažljiviji dokopaše se kopna.
Bio je to, po svemu sudeći,
otok koji su tražili. Krenuvši u potragu za nestalim sinom, otkrili
su svu ljepotu svijeta, a kada su u blizini obale pronašli i veliko
plodno polje složiše se da zaborave na ludog starca. Ono što su ovdje
pronašli daleko je više od svih blaga koje im je starac obećao. S
malog kamenog školjića ispred lijepog otoka, gledao ih je jedan par
iscrpljenih očiju. Posljednji pogled mladića proklinjao je sreću koja
ga nije srušila stotinjak metara dalje.
Tek nekoliko stoljeća kasnije
povijest je odgonetnula da mladićevo ime bijaše
Ikar.
Nastavit
će se...
